802.11n - bežična mreža nove generacije 0 komentari
Bežičnom mrežom nove generacije smatramo nadolazeći 802.11n standard koji nam donosi mnoge tehnološke novosti. Iako sam standard još nije službeno objavljen, IEEE 802.11 grupa privodi ga kraju te bi svijetlo dana trebao ugledati u prvome kvartalu slijedeće godine. Svijetlo dana zasad je ugledao samo 802.11n draft 2.0, koji je prva službeno odobrena radna verzija standarda. O tome koliko je standard pri kraju i koliko se vjeruje da do nekih značajnih preinaka neće doći, govori i to da je sredinom prošle godine Wi-Fi Alliance započeo sa certificiranjem uređaja baziranih na 802.11n draft 2.0 standardu. Kolike su promjene već napravljene i koliko će se radna verzija 802.11n standarda razlikovati od završne nitko još ne zna, no proizvođači tvrde da će se razlika moći "riješiti" samo softverskom nadogradnjom. Koliko je to istina ostaje nam samo čekati i vidjeti. Ukoliko se odlučite na nabavku ovakve opreme obavezno potražite na ambalaži slijedeći certifikat:
Slika 1:Wi-Fi Certifikat
Na tržištu postoji i mnogo 802.11n uređaja baziranih na prijedlozima standarda nastalih prije prve službene radne verzije (draft 2.0) koji, naravno, ne posjeduju gore navedeni Wi-Fi Alliance certifikat.
Općenito o tehnologiji unutar 802.11n
Brzina spajanja od 300 Mbps oduševiti će većinu, no 802.11n je mnogo više od brzine. 802.11n nudi puno veću stabilnost, postojanost i pokrivenost signala eliminirajući tzv. dead spots, što je mnogim korporacijama puno bitnije od brzine. No, kao i kod prijašnjih bežičnih standarda, deklarirana brzina je puno manja od one ostvarive. Trenutna testiranja pokazuju da su stvarne propusnosti 802.11n oko 100-150 Mbps, ovisno o korištenoj klijentskoj i pristupnoj opremi.
Neke od glavnih novosti 802.11n standarda koje omogućuju gore navedeno su poboljšanja u MAC i radio dijelu te, naravno, kao novost tu je MIMO (Multiple-Input-Multiple-Output).
MIMO se smatra "srcem" tehnologije, a radi se o odašiljanju signala kroz više antena, te mogućnosti primanja istoga na više antena čime se dobiva na pojačavanju SNR-a (Signal-to-Noise-Ratio), tj. jačini signala.
Poboljšanja u radio dijelu odnose se na širinu kanala koja se postiže združivanjem dvaju 20 MHz kanala u jedan, tzv. channel bonding. 802.11n podržava kanale širine 20 MHz i 40 MHz u oba frekvencijska područja. Naime, 802.11n može raditi u 2.4 GHz i 5 GHz području. Iako channel bonding udvostručava brzine spajanja, ne preporučuje se njegovo korištenje u 2.4 Ghz području zbog nedovoljne širine tog područja. Združivanjem kanala u tom području možemo dobiti samo jedan 40 MHz kanal što otežava postavljanje više od jednog Access Point-a. Naravno, tu je i međusobno ometanje legacy i 11n klijenata u takvoj situaciji. Zbog toga se 802.11n ipak preporučuje koristiti samo u 5 GHz području gdje je izbor kanala daleko veći.
Oprema
U ponudi je mnogo 802.11n bežičnih routera od raznih proizvođača poput Linksys-a i D-Link-a, no većina njih koristi samo dio nove tehnologije iz 802.11n standarda (poput MIMO-a), te je samim time ipak daleko od pravih mogućnosti novog, nadolazećeg standarda.
Od ozbiljnije opreme tu je Ciscov 802.11n prvijenac, Cisco Aironet 1252 koji je ujedno i prvi certificirani 802.11n draft 2.0 Access Point od strane Wi-Fi Alliance udruge. Kao klijentska strana u testiranju koristio se Intelov AGN4965 bežični adapter za prijenosna računala.
Slika 2:Cisco Aironet 1252 Dual-band Access Point
Zasad će u punim čarima 802.11n tehnologije moći uživati samo korisnici novijih prijenosnih računala sa ugrađenim 802.11n adapterom jer na tržištu skoro pa ne postoji PC Card ili Express Card koji podržava sve potrebne opcije.
Za kraj treba napomenuti da je 802.11n u potpunosti kompatibilan sa legacy 802.11a/b/g klijentima no pravu propusnost može postići tek kada radi bez legacy korisnika. Kada 802.11n Access Point radi u miješanom modu, čak i legacy klijenti mogu postići bolje performanse. Ukoliko se koristi npr. Cisco Aironet 1252 sa dva radio modula, moguće je na 2.4 GHz području podržati 802.11b/g legacy klijente a u 5 GHz području 802.11n klijente sa svim opcijama potrebnim za postizanje punih performansi.Vrste bežičnih mreža! 0 komentari
Ad hoc mreže
Standard definira ovaj način povezivanja kao Independent Basic Service Set (IBSS).
Mreža ovoga tipa uspostavlja se direktno između dva ili više računala Ograničavajući faktor je ovdje to što sva umrežena računala moraju biti u relativno malom prostoru poradi male snage njihovih antena. Ovakav tip mreža se uglavnom ne koristi.
Strukturirane mreže
Standard definira ovaj tip mreže kao Basic Service Set (BSS). U ovom načinu rada klijenti komuniciraju preko pristupnih točaka( acces point ). Pristupne točke su uređaji preko kojih klijenti mogu dobiti pristup mreži(slika 2.4). Prednost ovoga rješenja leži u tome što dopušta veću fleksibilnost u radu kao i veće dosege samog signala te bolju kvalitetu.
Osnovno područje rada pristupne točke je prostor koji je pokriven signalom, a često se naziva i mikroćelijom(slika 2.3). Taj prostor se može povećati dodavanjem drugih pristupnih točaka. Pristupna točka se pomoću prikladnih uređaja(preklopnik, koncentrator) povezuje na Ethernet i ona komunicira sa svim uređajima unutar svoje ćelije. Pristupna točka upravlja cijelim mrežnim prometom. Ukoliko je potrebno proširiti područje pokrivanja može se dodati još pristupnih točaka čime nastaje prošireno područje rada. Preporučuje se da proširena područja uključuju 10-15% prekrivanja da bi korisnici bez gubljenja signala mogli prelaziti iz jedne u drugu ćeliju.
Za dobivanje najboljih performansi potrebno je osigurati da granične pristupne točke rade na drugačijim frekvencijskim pojasevima jer, u suprotnom, može doći do interferencije što degradira performanse u području preklapanja signala.
Klijent mora sa pristupnom točkom uspostaviti vezu da bi mogao biti član mreže. Proces pristupanja mreži može se prikazati konačnim automatom na slijedećoj slici:
Za prelazak iz stanja u stanje klijent i pristupna točka izmjenjuju poruke koje se zovu upravljački okviri (managment frames). Sve pristupne točke u fiksnim vremenskim intervalima odašilju upravljački okvir (beacon frame) koji signalizira klijentima postojanje pristupne točke. Kada se klijent želi spojiti na mrežu on osluškuje signal(na svim frekvencijskim pojasevima) i čeka upravljačke okvire koje odašilju sve pristupne točke koje su mu u dometu. Tada klijent odabire kojoj se pristupnoj točci želi pridružiti. Nakon toga klijent i odabrana pristupna točka izmjenjuju nekoliko upravljačkih okvira i ulaze u proces pridruživanja. Postoje dva standardizirana načina autentifikacije korisnika: otvorena autentifikacija i autentifikacija dijeljenim ključem i bit će opisani kasnije. Nakon što klijent prođe autentifikaciju pomiče se u drugo stanje. Odašilje upravljački okvir kojim zahtjeva pridruživanje mreži(tj. ćeliji) i tek kada mu pristupna točka odgovori sa drugim upravljačkim okvirom on prelazi u treće stanje i konačno dobiva pristup mreži.
Što je to bežično umreživanje? 0 komentari
Bežično umrežavanje je vjerovatno najjednostavniji način umrežavanja, nudi srednju brzinu, ne zahtijeva dodatne kablove, ali je i relativno skuplji od ostalih načina umrežavanja, iako cijena WiFi uređaja konstantno pada.
Bežično umrežavanje je najjednjostavnije uz WiFi tehnologiju, gdje nam je samo potrebna WiFi kartica (interna (PCI i PCMCIA) ili vanjska (USB)) u dva ili više računara da bi se isti umrežili. Obično u kartice dođe integrisana antena koja je dovoljna za manje mreže, no moguće je koristiti i bolje, vanjske antene koje pojačavaju signal. Za priključivanje na neku mrežu potreban je tzv. Hotspot, odnosno čvorište na koji se spajaju svi ostali korisnici. Ako je mreža osigurana ona će tražiti WEP ili noviji WPA (2) ključ, a ako je slobodna onda nema nikakvih ograničenja za spajanje.
Svako može biti hotspot, jedino umjesto obične kartice je potrebno kupiti Wireless Acces Point koji nudi pokrivenost od oko 30 metara, dok je uz razne pojačavače moguće bitno proširiti pokrivenost. Najskuplja varijanta, ali ona najbolja, je uzeti Wireless Access Point Router koji sadrži priključak za DSL modem, Router, Ethernet Hub, Firewall i Access Point. Uz sve to moguće na samo taj uređaj priključiti jednu Ethernet mrežu na koju će biti priključeni korisnici sa WiFi karticama, te svi zajedno imati pristup internetu putem DSL modema.
Problem kod bežičnih WiFi mreža je što mogu biti nesigurne, pogotovu starije mreže sa WEP provjerom koja je nesigurnija od WPA i WPA 2 enkripcije podataka. Osim toga WiFi uređaji troše malo više struje od standardnih uređaja za računarske mreže.
Kako radi bežična mreža? 0 komentari
Pojam umrežavanja je jednostavan. U osnovi je riječ o spajanju dva ili više računala pomoću nekog medija, preko kojeg onda računala mogu razmjenjivati podatke. Donedavno smo pod pojmom "medij" podrazumijevali gotovo isključivo bakrene žice ili optičke vodove, dakle fizičko povezivanje računala. To zapravo znaći da je svako računalo za spajanje na mrežu moralo posjedovati svoju vlastitu fizičku vezu s ostatkom mreže u obliku kabela ili optičkog voda.
Napretkom tehnologije, ovaj problem je riješen bežičnim umrežavanjem, odnosno umrežavanjem računala bez korištenja žica za prijenos podataka.
Bežične mreže koriste radiovalove za prijenos podataka i time uvelike povećavaju fleksibilnost rada jer korisnik više ne ovisi o kvaliteti i smještaju mrežnih kabela, nego je dovoljno da se povezana računala nalaze unutar područja pokrivenog mrežom.
· klijenta
· pristupne točke.
Klijent je računalo koje pristupa mreži i u sebi ima ugrađen sklop koji omogućava razmjenu podataka radiovezom.
1. korištenjem posebno dizajnirane mrežne kartice koja se izvana priključuje na računalo (najčešće je to kartica u standardiziranom formatu koji je poznat i kao PCMCIA)
2. postoje i alternativne izvedbe, najčešće unutar računala visoke klase, u kojima je sklop za komunikaciju već ugrađen u računalo, tako da nije potrebno koristiti vanjske kartice.
Pristupna točka također sadrži sklop za povezivanje radiovalovima, no ovdje nije riječ o klasičnom računalu. Radi se o posebnom uređaju koji može istovremeno komunicirati s više klijenata, kako bi oni preko njega ostvarili pristup ostatku mreže. Pristupna točka je, naravno, na neki način spojena na ostatak mreže - obično klasičnim kabelom - i predstavlja zapravo svojevrstan "most" između bežične i žične mreže.
Pokrivenost mreže je pojam koji oznacčava je li na nekom području moguće uspostaviti komunikaciju ili ne. Da bi područje bilo pokriveno, potrebno je osigurati postojanje dovoljnog broja pristupnih točaka kako bi snaga signala bila dovoljna na cijelom području.
Snagu signala je najjednostavnije opisati preko analogije s mobilnim telefonima - imamo li dovoljno jak signal, telefon će raditi (obično kolokvijalno kažemo da "imamo mrežu"). Isto je kod računalne mreže: ona funkcionira samo ako postoji dovoljno jak signal s neke pristupne točke.
Brzina pristupa, a samim time i kvaliteta rada, ovisi o kvaliteti komunikacije između računala i pristupne točke. Komunikacija se odvija pomoću radiovalova vrlo visoke frekvencije (točnije, riječ je o 2,4 GHz), koji teško savladavaju prepreke. Ponekad je dovoljan jedan zid između vašeg računala i pristupne točke da bi mreža prestala funkcionirati.
Uzeto sa:http://www.nsk.hr
Bluetooth doviđenja... 0 komentari
Bluetoothu je, izgleda, polako došao kraj. Prema svim informacijama, osim korisnika koji ovaj standard tek sada polako pokušavaju prihvatiti, dozlogrdilo je i Ericssonu, tvrki koja je ovaj standard i razvila. Objavljeno je naime da se daljnji razvoj ukida, stoga ne treba očekivati BT v2.0, jer ga jednostavno neće biti, uglavnom zbog velikog uspjeha WLAN mreža. Opširnije na ovoj adresi.
